|

"Sigme" na vrhu robnjaka
Krajem leta 1976. godine otvorio se restoran na vrhu Robne kue. Ve po sebi je bio to najelitniji lokal ne samo u Beeju ve i u okolini: sve novcato novo, elegantno sa divnom terasom odakle se prua jedinstven pogled na naš grad. Kao što takvom mestu dolikuje, rukovodioci novootvorenog „Robnjaka“ su angaovali iz raznih beejskih restorana najbolje osoblje. Da ovek ne poveruje: kelneri u tamnom odelu, leptir mašnom, uglaeni, ljubazni. Gost naviknut na nivo „Turista“ ili „Rakete“ bi pomislio da je u pariškom Maksimu ili u Las Vegasu a ne u Beeju.
Sve je bilo savršeno samo je jedan detalj nedostajao: muzika koja se uklapa u ovaj ambijent. Šef restorana je tada ponudio „Sigmama“ da sa prigodnim repertoarom etvrtkom, subotom i nedeljom jedinstveni ugoaj upotpune odgovarajuim programom elegantnoj publici.
Mi smo tog leta – govorim u prvom licu mnoine jer sam i ja tada bio lan Sigme – svirali u slino elegantnom mestu u bašti „Fontane“ koja se nalazila u parku zamka u Temerinu. Upravo smo se rasturili, odnosno privremeni lan grupe, Hajduk Janoš (orguljaš) je izašao iz Sigme i napravio drugi orkestar sa svojim duvaima iz Temerina.
Pošto je Beej uvek imao dovoljan broj izvanrednih i rutiniranih muziara na raznim instrumentima, ovaj odlazak nas nije nimalo pogodio, pozvali smo Zorana Stojšina (sina jednog od legende beejske muzike, Perice Stojšina) koji je pre toga svirao u raznim grupama, i radovali smo se da smo svi ponovo beejci u beejskom orkestru.
Srena okolnost je bila i ta, da se u to vreme gitarista Rudika Reb bio jako razoarao u rok muziku i poeo da se interesuje za dez i za evergrin. Uslov, da preradimo repertoar, odnosno da uvrstima tzv. „animir“ stil je za Rudiku bio izazov i sa velikom voljom se bacio na nalaenje takvih kompozicija. Evergrin deo repertoara se još znanto dopunio kada sa Boba (Dr. Aleksandri Bogdan) vratio sa Svetog Stefana i doneo sa sobom itavu svesku „morskog“ repertoara.
Postava „Sigme“ je bila: ikika (Orik Ištvan), bubnjevi, Raša Berak, peva, Rudolf Reb (gitara i ponekad violina), Zoran Stojšin, a posle Dr. Bogdan Aleksandri (orgulje) i ja na basu.
U prvom bloku smo svirali samo instrumentalne kompozicije, bosa nove („Devojka iz Ipanema“, „Samba za jednu notu“ „Desafinando“), svingove, a-a-a (bilo nam je posebno drago kada bi Dr. Mikica Vanel zaplesao na taj ritam sa svojom suprugom – što inae nije propuštao)... U nastavku programa, shodno tradiciji grupe „Sigma“ koja je uvek negovala i veliku panju posveivala višeglasnom pevanju izvodili smo i drugaiji repertoar vodei rauna o „fiks ideji“ svih ugostitelja „da ne bude glasno“. Pevaki deo bi na primer poeli sa spletom koja se sastojala sa preradom tri kompozicije: „Mas que nada“ (od oca bose nove, obima), i dve kompozicije iz filma „Kosa“, zatim bi otpevali višeglasno Besame muo, pa višeglasnu obradu Meseeve serenade...Nismo se ogradili na evergrin i oldis repertoar, izvodili smo i najnovije pesme: tada je bila popularna emisija tup-tup na II. programu Radio Beograda koju je vodio Milovan Ili Minimaks, snimali smo top listu te emisije koja je išla nedeljom i svake nedelje smo ubacili po neku pesmu sa te top liste – naravno koje nisu bile „divlje i neprimerene lokalu“ (na primer u stilu, kao što je bila pesma „Sunani dan“ od grupe Osibisa i sl.)
Dakle muzika u Robnjaku nije bila samo u fazonu da „neka tamo u ošku neko svirucka“ ve smo davali komplet program publici, peva grupe, Raša Berak nije samo pevao ve šarmantno i duhovito i vodio program.
Ovi nastupi na vrhu Robnjaka su se brzo prouli tako da smo imali „punu kuu“, napunio bi se i sala i terasa, dolazila je publika iz okolnih mesta, jer ovog nivoa zabave nije bilo od Beeja pa sve do hotela „Park“ u Novom Sadu, gde su „Neoplante“ na slian nain svako vee zabavljali publiku.
Vrhunac posete je bilo te subote u septembru 1976. kada je u Beeju bilo odrano dravno prvenstvo trka motociklista – tada je naš grad imao vrhunske takmiare u ovom sportu, meu kojima je najuspešniji bio Miki Boja... – a uvee u Robnjaku naša specijalna goša je bila pevaica iz Zagreba izuzetnih sposobnosti Zdenka Kovaiek.
Trajalo je to tako nekoliko meseci.
Pa prestalo.
Iz više razloga.
Zvui kontradiktorno, ali je istinito: osoblje se sve manje radovalo da je bilo puno gostiju. Trebalo je puno da se radi. Za istu platu. Nije bilo „isplatljivo“ ni to što je bio dobar program, jer zbog toga nije bilo fluktuacije gostiju. Masa doe na poetak programa i ostane do kraja. Ugostitelji više vole, kada gosti u toku veeri dolaze, odlaze, pa dou novi, pa i oni odu i ostave prazna mesta...
Mada smo finansijki dobro prolazili, naš prihod je bio optereen plaanjem poreza na prodate ulaznice. Nije se moglo u centru Beeja, na najelitnijem mestu da se muka, da se to izbegne, dok bi na drugim tezgama sve išlo bez poreza u dep...(Nadam se da nas nee poreznici retroaktivno spopasti!)
I posle izvesnog vremena zaeleli smo se da ponovo sviramo za (samo) mladu publiku, za igranke, da „tezgarimo“.
Ali nam je svima „sigmašima“ taj period, te svirke na vrhu Robnjaka ostale u prijatnoj uspomeni.
Ne bi bilo na odmet da se ponovi.
Zoltan orba
|